Tiha aneksija Zapadne obale pod okriljem diplomatskih saopštenja sa Zapada

Godinama su zapadne vlade insistirale da neće dopustiti aneksiju okupirane Zapadne obale. Retorika je bila dosljedna: aneksija bi predstavljala kršenje međunarodnog prava, potkopala bi rješenje o dvije države i destabilizirala regiju.

Ipak, takvo uokviravanje sve više zamagljuje ono što se zapravo dešava na terenu. Aneksija više nije hipotetički budući korak niti nadolazeća politička kriza.Ona je proces koji je već uveliko u toku, napredujući kroz pravne, administrativne i vojne mjere koje su postepeno preoblikovale stvarnost palestinskog života, dok zapadne prijestolnice nastavljaju izricati prigovore koji uglavnom ostaju bez konkretnih posljedica.

Duga igra

Ovi koraci nisu nastali izolirano. Oni odražavaju širu putanju koja se odvija decenijama, u okviru koje su širenje naselja, pravna integracija i trajno vojno učvršćivanje progresivno mijenjali status Zapadne obale.

Umjesto jedne dramatične deklaracije aneksije, izraelska politika favorizirala je postepene mjere koje kumulativno proizvode isti učinak, uz istovremeno minimiziranje diplomatskih posljedica.Zemljište se apsorbira, vlast se centralizira, a jurisdikcija proširuje – ne kroz formalnu proklamaciju, već kroz administrativnu normalizaciju.

Reakcije Zapada slijedile su poznati obrazac. Vlade su izdavale saopćenja zabrinutosti, ponavljale protivljenje aneksiji i upozoravale na jednostrane poteze koji podrivaju izglede za mir.Ujedinjeno Kraljevstvo pozvalo je Izrael da preispita odluku, naglašavajući da promjene statusa Zapadne obale krše međunarodno pravo.

U Washingtonu su zvaničnici ponovili dugogodišnje protivljenje aneksiji i pozvali na suzdržanost, ali bez jasne osude konkretnih mjera ili najave promjene politike.Kao i u ranijim situacijama, verbalno protivljenje nije bilo praćeno materijalnim pritiskom.

Ovaj raskorak postao je ključan za način na koji aneksija napreduje. Zapadno protivljenje suženo je na formalnu deklaraciju aneksije, dok se istovremeno toleriraju – a u nekim slučajevima prećutno omogućavaju – politike koje u praksi predstavljaju aneksiju.

Tretirajući aneksiju kao pojedinačan događaj, a ne kao kumulativni proces, zapadna diplomatija omogućila je izraelskim vlastima da učvrste kontrolu bez značajnih posljedica.
Protivljenje bez mehanizama provođenja ne djeluje kao odvraćanje; ono djeluje kao prilagođavanje.

Mehanizmi de facto aneksije sada su dobro uspostavljeni. Širenje naselja nastavlja se širom Zapadne obale, praćeno retroaktivnom legalizacijom ispostava koje su ranije bile nelegalne čak i prema izraelskom pravu.Izraelsko civilno pravo sve više se primjenjuje na doseljenike koji žive izvan Zelene linije, dok Palestinci i dalje podliježu vojnoj upravi.

Infrastruktura, saobraćajne mreže i sigurnosni aranžmani osmišljeni su tako da integrišu naselja u izraelski državni prostor, dok palestinske zajednice fragmentiraju u nepovezane enklave.Ovlasti planiranja i upravljanja zemljištem progresivno se prenose na izraelske institucije, čime se palestinska uprava potkopava, ali bez njenog formalnog ukidanja.

Dana 9. februara izraelski sigurnosni kabinet odobrio je sveobuhvatne mjere koje značajno proširuju civilni i administrativni domet Izraela širom Zapadne obale – od olakšavanja kupovine palestinske zemlje od strane jevrejskih Izraelaca do širenja izraelskih nadležnosti nad planiranjem i provođenjem zakona u područjima koja su ranije bila pod jurisdikcijom Palestinske uprave.

Visoki izraelski ministri sami su opisali ove promjene kao uspostavljanje „de facto suvereniteta“, termin koji ne ostavlja mnogo prostora za sumnju u pogledu namjere ili ishoda.

Ove odluke nisu predstavljene kao privremene sigurnosne mjere ili hitni odgovori; one su prikazane kao strukturne promjene koje konsolidiraju dugoročnu kontrolu nad teritorijom koju međunarodna zajednica priznaje kao okupiranu.

Nedvosmislen status u međunarodnom pravu

Prema međunarodnom pravu, status Zapadne obale je nedvosmislen. Riječ je o okupiranoj teritoriji, a okupacijskoj sili zabranjeno je prebacivanje vlastitog civilnog stanovništva na tu teritoriju ili vršenje trajnih promjena njenog pravnog i političkog statusa.

Rezolucije Ujedinjenih naroda više su puta potvrdile nezakonitost izraelskih naselja i obavezu očuvanja prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje.Ipak, upornost ovih kršenja – koja su uglavnom nailazila na retoričku osudu umjesto na konkretno provođenje – postepeno je oslabila autoritet tih normi.

Za Palestince, posljedice nisu apstraktne. Svako proširenje izraelske administrativne vlasti dodatno narušava teritorijalni kontinuitet i institucionalni kapacitet neophodan za smisleno samoupravljanje.

Jezik buduće palestinske države i dalje je istaknut u diplomatskim izjavama, ali na terenu se materijalni uslovi za takav ishod sistematski demontiraju.

Vlast se provodi bez odgovornosti, zemljište se apsorbira bez pristanka, a politički horizonti sužavaju se birokratskim sredstvima, a ne otvorenom konfrontacijom.Implikacije nadilaze izraelsko-palestinski kontekst.

Kada zapadne vlade selektivno primjenjuju međunarodno pravo – strogo ga provodeći u nekim slučajevima, dok u drugim toleriraju njegovo potkopavanje – kredibilitet poretka zasnovanog na pravilima biva narušen.

Protivljenje koje ostaje simbolično šalje poruku da su crvene linije pregovaračke, pod uslovom da se kršenja odvijaju postepeno i bez spektakla.

Ova dinamika ne utiče samo na Palestinu; ona oblikuje način na koji se međunarodne norme percipiraju i testiraju drugdje.

Aneksija, dakle, nije napredovala zato što je Izrael prkosio zapadnom protivljenju. Napredovala je zato što to protivljenje nikada nije bilo praćeno političkom voljom da se nametnu stvarni troškovi.

Ograničavajući svoj odgovor na saopćenja i upozorenja, zapadne prijestolnice sačuvale su privid principijelnog otpora, dok su istovremeno dozvolile da se realnosti na terenu učvrste.
Rezultat je sve širi jaz između diplomatskog jezika i životne stvarnosti – jaz koji je sve teže pomiriti.

Razumijevanje aneksije kao procesa koji se odvija u sadašnjem vremenu, a ne kao buduće mogućnosti, nije semantička vježba.

To je ključno za svaku ozbiljnu procjenu odgovornosti i posljedica.Pitanje više nije da li će do aneksije doći, već da li su međunarodni akteri spremni priznati da je ona već u toku – i odlučiti da li je njihovo protivljenje namijenjeno oblikovanju ishoda ili tek registriranju nelagode dok ti ishodi postaju nepovratni.

Izvor
Piše: Ahmed Najar